28.09.2008.

Stajala je pokraj prozora, naslonivši svoje dječje lice na hladno, tamno drvo prozorskog okvira. On je stajao na mokroj cesti, uporno gledajući u nju. Crne su mu oči bljeskale između sivih, hladnih kapi kiše. Polako je podigao ruku u znak pozdrava. Nečujno se nasmiješila, jedva izvivši blijedo crvene usne. Njena mala, bijela šaka neobičnom je snagom stezala tvrdi, drveni okvir prozora.
Nesvjesno je prstima druge ruke prošla kroz meke zlatno-smeđe uvojke.
On je brzo prešao preko ceste, sklanjajući se od kiše ispod drveta koje je raslo pokraj njene kuće.
« Zdravo, Corinna.» duboki, baršunasti glas nije mu zadrhtao unatoč kiši koja je sve jače padala.
« Zdravo, Edmunde.» rekla je ona, jednim vještim pokretom prebacila nogu preko daske i sjela na prozor. Odjevena samo u neobičnu, tanku tirkiznu majicu, zadrhtala je. On se na to nasmijao i prišao joj bliže.
« Spremna?» upitao je, blagim pokretom dodirujući zeleni gumbić na njenoj majici. Ustuknula je od nježne hladnoće njegove blijede kože na svom tankom vratu.
« Pričekaj da uzmem jaknu.» odvratila je visokim glasom i skočila sa prozora. Njeni vitki listovi zadrhtali su pri doskoku. Brzo je raširila ruke ne bi li povratila ravnotežu. Pomisao na padanje u hrpu knjiga nabacanih pokraj indigo plavih zidova nije joj bila na najmanje primamljiva. Nesigurno se uspravila, mičući kovrče sa svojih tamnih, tirkiznih očiju. Izbjegavajući hrpice stvari nabacanih po brodskom podu, zaputila se u suprotni kut sobe. Objema je rukama zagrabila hrpu stvari sa stolice za ljuljanje, bacivši je na pod. Siva kožna jakna nalazila se na samom dnu hrpe- brzo ju je zgrabila i otputila se iz velike, tamne sobe. Trčećim je korakom preskakala stepenice, spretno izbjegavajući prepreke u vidu hrpi časopisa i Irmine razbacane odjeće.
Kočeći, zaustavila se ispred teških staklenih vrata i malom šakom pažljivo okrenula mjedenu kvaku. Teška je vrata snažno povukla prema sebi. Preko praga stajao je on, pružajući joj ruku. Spremno ju je prihvatila, puštajući mu da je vodi. Laganim je korakom prilazio velikom kamionetu parkiranom ispred njene kuće, držeći svoju jaknu iznad njene glave da ne pokisne.
« Kamo me vodiš?» tiho je upitala, ulazeći u auto. On je zatvorio suvozačka vrata i otrčao na drugu stranu. Brzinom svjetlosti sjeo je kraj nje, smiješeći se.
« Iznenađenje.» reče.
Ona se nasmije. Njegove crne oči blistaju poput dijamanata. Zagrli je i utisne joj poljubac u glatki obraz.

The End.

Nova priča.

13:18 - Komentiraj ( 5 ) Print - On/Off

11.09.2008.

Toga je jutra stigla sa prvim zrakama sunca, kao da se ništa nije ni dogodilo. Vidjela sam je kroz debelo staklo na ulaznim vratima.
Njenu crvenu kosu koja je zbog sunca upletenog u nju izgledala kao vatra, porculansku put. Naposljetku, odnekud je iskliznula i njena elegantna ruka i pritisnula mjedenu kvaku.
Smrzla sam se u mjestu.
Vrata je silovito odgurnula u stranu; njena zatamnjena pojava djelovala je groteskno. Laganim je korakom prekoračila prag i zalupila vratima.
Sunce je ostavila za sobom.
Stolac na kojem sam sjedila odjednom se činio tvrdim kao mramor, šalica kakaa odjednom je postala ledena.
Sat je prestao kucati.
Jedino što sam osjećala bilo je pulsiranje u sljepoočnicama. Tam-tam, tam-tam...pogrebni marš.
Prije negoli je išta uspjela izustiti, skočila sam sa stolice i potrčala prema stubama koje su vodile u moju sobu.

*****
Popucana fasada starog kina odražavala je sliku cijele ulice u kojoj se ono nalazilo. Isprano smeđe boje, izgledalo je desetljećima starije negoli je inače bilo. Sivi ugođaj ostatka ulice samo je pridonosio dojmu neugode, hladnoće. Trnci su mi se polako počeli penjati rukama prema vratu, naposljetku se zaustavljajući, hladni kao led, u mom grlu.
Stresla sam se.
Laganim sam koracima grabila prema visokoj muškoj prilici. Stajao je ispred kina, nervozno cupkajući u mjestu.
Kišne kapi blistale su u njegovoj tamnoj kosi kao maleni dijamanti, uokvirujući mu neobično lijepo lice. Okrenuvši se, široko mi se nasmijao i pohitao prema meni.
« Napokon...Corinna.» kroz šalu je rekao, izvijajući svoje tanke, žarko ružičaste usne u veliki osmijeh.
« Zdravo, Liame.» rekla sam, pružajući mu ruku. Polako ju je stisnuo, drugom rukom prilazeći mome licu.
« Mokra si.» kroz smijeh je promrmljao. Osjetila sam da je pramen moje svjetlosmeđe kose zadržao među prstima.
« Da...Kiša me malo iznenadila.» razočarano sam rekla, na što je napravio tužnu facu i prošao rukom kroz svoju kosu.
« I mene.»
Polako sam podigla glavu, gledajući u nebo. Tamni oblaci boje hematita plovili su njime gonjeni vjetrom. Izgledali su prijeteće, nimalo nalik onim od prije pola sata, vedrim i bijelim poput snijega.
« Liame?» upitala sam polako, vraćajući pogled na njegovo alabasterno lice.
« Molim?» upitao je, puštajući moj pramen kose da slobodno, beživotno padne na moju ljubičastu vestu.
« Želiš li se otići nekamo...osušiti?» posramljeno sam promrmljala, shvaćajući koliko je ovo bolje zvučalo u mojoj glavi. Liam se odjednom nasmijao; opustila sam se.
« Naravno.» rekao je i pustio svoju ruku da me obgrli oko struka.

*****
Pub, isti u kojem smo bili neku večer, bio je pun. Činilo se kako ljudi iskaču sa svih strana; neobjašnjivo ulaze kroz debeli drveni pod, penju se kroz prozore. Bilo mi je nepojmljivo da kroz tako uska vrata, kakva je imao ovaj pub, istovremeno može ući toliko ljudi.
Nenamjerno sam ciknula od oduševljenja kada sam primijetila slobodni stol oko kojeg i nije bilo mnogo ljudi.
Brzinom svjetlosti sjela sam na masivnu drvenu stolicu, gledajući Liama kako se probija kroz gomilu sa našim pićima. Osmjehnula sam se kada je došao dovoljno blizu da me može čuti.
« Ti si moj junak!» rekla sam kada je stavio veliku šalicu vruće čokolade preda me. Tetralno se naklonio, smijući se.
« Znam, znam.» reče. Udobno se smjestio u još jednu veliku, tešku stolicu i na stol odložio bocu nekog gaziranog pića.
« Kako si?»upitao je.
« U redu.» promrmljala sam, prolazeći rukom kroz kosu. « Bila bih bolje da sam suha.»
Nasmijao se. Očima je prešao preko cijelog puba, znatiželjno promatrajući detalje. Njegove modre oči na trenutak su se zaustavile na slici tužne djevojke koja je bila obješena na središnjem zidu puba.
« A...kako je Edmund?» ovoga je puta bio tiši, ali mu se neobična nota mogla očitati u glasu.
« Dobro.» glasno sam rekla, prisjećajući se jučerašnjeg izleta u kino.
Grlo mi se stegnulo.
Kimnuo je. Od nelagode sam skrenula pogled na šalicu mirisne, guste tekućine koja je netaknuta stajala preda mnom. Oprezno sam je primila i brzo primakla usnama. Vrućina drška već mi je previše grijala prste; brzo sam otpila slatki gutljaj i vratila je na masivni hrastov stol.
« Ne znam ništa o tebi.» preletjelo mi je preko usana prije nego sam se snašla.
Ovo nije bio plan. Napravila sam glupavu facu kada sam se sjetila kako sam zapravo htjela nastupiti.
Nenametljivo.
A ovo nije bilo nenametljivo.
Na sreću, on se samo nasmijao.
« Mislim da ne bi ni željela znati ništa o meni.» rekao je sa šeretskim smiješkom na usnama.
« Zašto?» zbunjeno sam upitala. « Daj, ne može biti gore od onoga što već znam.» napravila sam prepredenu facu, no, znajući sebe, vjerojatno sam izgledala kao da se davim vrućom čokoladom. Začudo, on nije to primijetio; izraz njegova lica bio je već dovoljno neobičan.
« Corinna, da nisi spomen-«
« Notting Hill.» cereći se, prekinula sam ga prije nego se snašao. « Snobovska četvrt.» izgledao je potreseno. Moje glupavo cerekanje imalo je ploda.
Durio se, pogledom šibajući mene i okolicu.
« Ako te je netko čuo...» ton mu je bio neobičan, kao i izraz lica. Nisam znala kako se taj izraz zapravo zove, no naposljetku sam se odlučila za zlobno cerekanje.
« Što?» upitala sam nestašno, i sama se smijući.
« Neće biti dobro. Ne želim da ljudi misle da sam snob.» posljednju je riječ izrekao s očitim gnušanjem. Frknuo je nosom, a obrve su mu se skupile u visoku crtu na čelu.
« Smiri se.» promrmljala sam srčući gutljaj čokolade. « Sumnjam da ikome izgledaš kao snob. Pogotovo s tom majicom.»
Bilo je nešto u Liamovim majicama.
Dio njegovog šarma, pomislila sam.
Zagledala sam se u iscerenog SpužvaBoba, žuto otisnutog na crnoj tkanini. Neobično se presijavao na zagušenom svijetlu svijeća koje su stajale nasred stola. Nasmijala sam se.
« Misliš li da bi i meni mogao nabaviti jednu?» upitala sam pokazujući prstom u majicu.
« Naravno.» rekao je sa smiješkom na usnama. « Želiš li Boba, Patrika ili Kalamarka? Toplo ti savjetujem da ne uzmeš ovog potonjeg.»
Podigla sam obrve, jedva suspregavši smijeh.
« Patrika.» promucala sam dok su mi rubovi usana drhtali od susprezanja.
Čudno se zagledao u mene, podižući samo jednu obrvu.
Oduvijek sam se pitala kako to netko može. Nesvjesno sam dotakla desnu obrvu, i dalje se tresući.
« Što ti je?» upitao me zbunjeno, naginjući se prema meni.
« Corinna...nemoj me plašiti...imaš li možda neki napadaj?» izgledao je preneraženo. Polako me primio za ruku, provjeravajući mi puls. Zatim se naglim pokretom tijela primaknuo, stavljajući prste na moj vrat. U tome je trenutku netko otvorio vrata gostione; nalet vjetra dopro je sve do nas; neobično lijep, svježi miris ušao mi je u nosnice.
Liamov miris.
Meni je sve i dalje bilo komično.
« Jesi li ti to upravo upotrijebio riječ potonji?» provalila sam, malo se smirivši. On se naglo ukipio, stegnuvši mi ruku.
« Mislim, tko još koristi riječ potonji?» polako se odmaknuo od mene i sjeo u stolicu. Iskrivljeni mu je smiješak prešao preko usana.
« Znači, o tome se radi.» promrmljao je, prolazeći rukom kroz tamnu kosu. Modre su mu se oči krijesile kao vatra, žarile mojim licem.
« Priznaj, išao si u privatnu školu.» rekla sam pozorno ga gledajući. Izraz lica nije mu se nimalo promijenio. Ružičaste usne i dalje su bile izvijene u lijepom smiješku, otkrivajući dva reda lijepih, bijelih zubi.
Pričekao je trenutak, a zatim rekao:
« Da.»
« Znala sam.» nacerila sam se i pogledala ga. On je samo odmahivao glavom.
« Kunem se, Corinna Richis...» tihim je glasom promrmljao, « Ti ćeš mi samo donijeti nevolje.»
A tada mi se nasmijao najblistavijim osmjehom na svijetu.

*****
Opet smo sjedili na nekom stubištu, daleko od pogleda. Ovaj puta nismo ništa pili, dovoljna je bila kiša koja je lijevala kao iz kabla. Zaskočila nas je kao stranac u noći; nismo se ni bili osušili kako treba, a ona je opet otjerala svo sunce i vedro vrijeme kojemu smo se na trenutak i imali pravo nadati.
« Ako uskoro ne prestane, utopit ću se.» promrmljala sam.
Liam se kratko nasmijao, iako je zvuk bio sličniji nekakvom frktanju.
« Želiš li ići kući?» upitao je tihim glasom, iako je unaprijed znao odgovor.
« Ne.» rekoh. « Nema potrebe. Ako stanem na kišu, pa i na trenutak, vesta će mi se toliko razmočiti da ću je ubuduće nositi kao dugu haljinu.»
Kimnuo je glavom te i sam pogledao u mjesec. U mrahu se ništa nije čula osim naših usklađenih uzdaha.
« Volim mjesec.» tiho sam rekla, otirući kapi kiše sa lica debelim, vunenim rukavom. « Otac i ja smo ga često zajedno gledali. « okrenula sam se prema Liamu i sramežljivo nasmijala. « Govorio bi mi da je čaroban.» nisam znala zašto mu govorim ovakve stvari, ali su riječi samo potekle iz mene. On nije ništa rekao neko vrijeme, no nije niti trebao. Toplina u njegovim očima bila ' mi je dovoljna.
Sjedili smo tako, u tišini. Naposljetku se on nakašljao.
« Znaš, mjesec i je čaroban.» duboki mu je glas zvučao zaštitnički u mraku. Frknula sam nosom.
« Sumnjam.» protisnula sam i pogledala u pod. Čak i tako, osjetila sam promjenu njegova držanja.
Polako mi se primaknuo.
Nježnim mi je dodirom dotaknuo lice i okrenuo ga prema sebi.
Bio je bliže nego što sam očekivala. Toliko blizu da sam se stresla. Mogla sam namirisati njegov svježi, slatkasti dah.
Kada bih se primaknula samo za centimetar, pomislila sam, njegove bi trepavice dotaknule moje obraze.
« Mjesec i je čaroban.» tiho je rekao, i dalje mi nježno držeći lice. « Znaš zašto?» polako sam odmahnula glavom.
« Ne.» protisnula sam.
« Zato što spaja ljude.» zastao je na trenutak, ne čineći ništa. Ja sam samo praznim pogledom buljila u njega, trudeći se razmišljati o svemu što je upravo rekao.
« Nije mi jasno.» posramljeno rekoh, na što se on nježno nasmijao.
« Je li ti ikada palo na pamet da tvoj otac, baš u ovom trenutku, gleda u mjesec i misli na tebe?» svoj bistri pogled uporno je upirao u moje oči, iako je bio itekako svjestan da ga ne mogu podnijeti.
« To nije moguće. On je u Moskvi.»
Zakolutao je očima.
« Znaš što želim reći. Uostalom, kladim se da on nije jedini koji misli na tebe. Tako nikad nisi sama, Corinna. Čak i kada si tužna, samo pogledaj mjesec i znaš da nisi sama.»i dalje je ustrajao na tom nježnom, mekom tonu, a ja nisam znala što bih.
Liam me pročitao, shvatila sam. Čak i sada, kada mi je tisuću kvazišaljivih dosjetki kojima bih ga pokušala razuvjeriti padalo na pamet, znala sam da ne bi pomogle.
Pokušala sam nešto reći, ali nisam mogla. Moje usne nisu prihvaćale naredbe mog mozga, već su tvrdoglavo odbijale svaku.
Gledao me još samo jedan dugi trenutak.
Tada je lijepo porculansko lice primakao mojemu, toliko blizu da sam osjećala njegovu toplinu.
Glatki je obraz prislonio uz moj; trepavicom me poškakljao po jagodicama. Svaki se trenutak činio kao tisućljeće.
Naposljetku, svoje je užarene usne prislonio uz moje. Bile su tako meke, nježne. Godile su mi u svakom trenutku.
Odjednom sam točno znala što trebam učiniti.
Primakla sam se i ja njemu te polako rastvorila usne.
I dok je vjetar nemilosrdno pojačavao svoju snagu noseći lišće sa svih strana, stvarao nove vrtloge i pijavice koje su se gubile u prostranstvima Pendragon's Lanea, a među njima nosio i teške, plitke, gnjevne uzdahe pomahnitale osobe sakrivene iza najšireg hrasta u obližnjoj šumi, meni je napokon bilo toplo.

Post za Bena. Kad toliko napeto iščekuješ... :P

20:37 - Komentiraj ( 15 ) Print - On/Off

29.08.2008.

Iako je jesen tek počela, bilo je hladno. Žuto lišće šuštalo mi je pod indijanskim papučicama dok sam hodala prema nekom mostu, udaljenom od mjesta par kilometara. Sivo nebo odražavalo je moje raspoloženje; tmurno poput debelog vunenog prekrivača, otjeralo je moje veselje. Nije mi to smetalo. Laganim sam pokretom ruke popravila crnu beretku koju sam nabila na glavu te nastavila gledati u pod. Prve kapi kiše dodirnule su mi lice, a ja sam se nasmijala. Nikada mi kiša nije smetala; naprotiv, obožavala sam je. Dok bi drugi sjedili u kućama i ogorčeni gledali televiziju, ja bih izašla van, odšetala u šumu i slušala. Slušala zvuk kada bi kap, bistra poput dijamanta, udarila u list. Kada bi klizila njegovom čarobnom, zelenom površinom. Mirisi natopljene zemlje opajali su me; u takvim bih trenutcima zatvorila oči i zaboravila na sve. Jednostavno bih bila tamo, tiha i opuštena.
Začuh muški glas u daljini.
Prenuta iz sanjarenja, podigla sam pogled. Daleko preda mnom mutno sam vidjela kamenu konstrukciju mosta. Visoka muška silueta, naslonjena na obližnje stablo, mahala mi je. Nevoljko sam digla ruku te odmahnula, ne trudeći se da izgledam imalo vedrije. Još sam iz daljine vidjela kako mu je ugljena kosa raščupana. Kožna jakna, koju je i inače nosio, u ovom se trenutku gotovo stapala sa tmurnim okolišem. Da nisam vidjela njegovu blijedu kožu, ne bih ga ni primijetila.
« Bok!» vikao je, iako smo sada bili udaljeni tek nekoliko metara.
« Bok.» odgovorila sam, prelazeći odmah na stvar.» Trebao si me?»
Edmund se tiho nasmijao, prolazeći rukom kroz tamnu kosu.
« Nismo se dugo vidjeli.» rekao je baršunastim glasom, gledajući me onim pogledom. Mrzila sam taj pogled. Čudno bi suzio oči i nabacio neki iskrivljeni smiješak. A najčudnije je bilo to što je većina cura padala na to. Na njegovo bezrazložno buntovništvo, naušnicu koju je nosio u kutu usana. Taj je dečko znao da je zgodan, i iskorištavao je to.
« Pa?» bezobrazno sam se obrecnula, namećući brži ritam. Marširala sam naprijed, dalje od mosta, dok mi je kosa, sada nakovrčana od vlage, skakutala oko lica.
« Pa...tako. Poželio sam te vidjeti.» iako se sada nije smijao, u glasu mu se osjetila šaljiva nota, ista kakvu je uvijek imao i Damian. « Jednostavno te nisam dugo vidio.» Slegnuo je ramenima. I to je bila istina. Iako smo bili najbolji prijatelji, u zadnje smo se vrijeme udaljili. Više ga nisam zvala kada ne bih mogla zaspati u tri ujutro. Nisam dolazila po njega nakon škole. Nismo išli na mjesne srednjovjekovne sajmove. I sve to otkad se pojavio Liam. Zapekla me savjest.
« Želiš li sutra ići u kino?» ubrzo sam upitala, podigavši pogled kako bih ga bolje vidjela. On me potapšao po glavi.
« Nisam ti ja pas.» procijedila sam i stisnula zube. On se opet nasmijao, odmahujući glavom.
« Pomiri se s time.» hihotao je. « Nikada nisi bila ljudsko biće.»
Iako sam se trudila ostati ljuta na njega, barem prividno, u skladu sa raspoloženjem, omakao mi se osmijeh.
« Niti ću ikada biti.» smijala sam se. « Zahvaljujući tebi.»

*****
Kino je bilo poluprazno. Velika, mračna dvorana odzvanjala je smijehom nekolicine grupica, uglavnom sastavljenih od adolescenata. Edmund, Evelyn i ja sjedili smo dalje od sviju, bjesomučno žvačući kokice. Apple je duboko uzdahnula.
« Kada bi film trebao početi?» nervozno je upitala, tapšajući zelenim balerinkama po podu.
« Trebao je.» rekla sam. « Prije desetak minuta.» zvučala sam mračno, neraspoloženo. A tako sam i izgledala. Nisam se počešljala; stotine kovrča padalo mi je oko lica. Obukla sam što mi je prvo došlo pod ruku- neku Irminu staru, crnu tuniku koja mi je sezala do iznad koljena i visoke crne čizme. Izgledala sam kao dio Edmundove ekipe.
« Corinna?» upitao je on naglo, povlačeći me za rukav. Pogledala sam ga sa upitnim izrazom u očima. Izgledao je posebno blijedo. Njegove velike smeđe oči mrko su me promatrale.
« Molim?» promucah, gurajući u usta šaku kokica.
« Je l' se meni to čini, ili ti neki frajer tamo maše?» prstom je pokazivao na tamnu priliku na drugom kraju kina. Podigla sam pogled. Stvarno, netko mi je mahao, ali nisam mogla razaznati tko.
« Pa?» čudnim je glasom upitao. Slegnula sam ramenima.
« Valjda.»
« Tko?» opet je rekao .
« Ne znam.»
« Pa valjda znaš tko ti maše.» znatiželjno je ustao. Evelyn se nakašljala.
« Vjerojatno je Larry Akna.» protisnula je.» Smiri se, ponašaš se kao idiot. Uostalom, počinje film.» Edmund je još nekoliko trenutaka ostao stajati, a zatim je utonuo u sjedalo pokraj mene.
« Vidjet ćemo.» njegove tople, tamne oči ponosno su sjale.
« Kako to misliš, vidjet ćemo?» pogledala sam ga. On se samo nasmijao i prstom pokazao na priliku koja nam se približavala. Bio je to dečko s drugog kraja kina. Za mraka vidjela sam samo njegovu visoku siluetu, no onda ga je obasjalo svjetlo sa filmskog platna. I tamo je bio; Liam, zgodniji nego prije nekoliko dana, grabeći velikim koracima prema nama. Progutala sam knedlu.
« Zdravo, Corinna.»stajao je pokraj Evelynine stolice, veselo se smiješeći.
« Liame.» rekla sam, ustajući kako bih mu pružila ruku. Čvrsto ju je stisnuo. Oči su mu blistale jače i od Edmundovih, a visoke jagodice jasno su mu se ocrtavala kada bi se smiješio. Uhvatila sam se kako ubrzano dišem.
« Društvo, upoznajte Liama.» rekla sam okrenuvši se prema njima. Evelyn mu je veselo odmahnula te se opet vratila filmu. No Edmund, koji je također ustao. strijeljao je Liama očima. Više nije bio onako raspoložen. Sada kad su stajali jedan kraj drugoga, mogla sam vidjeti koliko su zapravo slični. Oboje visoki, crnokosi i lijepi. Zaprepašteno sam uzdahnula. Čak im je i odjeća bila slična. A i mrki pogled u očima.
« Hm...» promrmljala sam, pokušavajući razbiti neugodnu tišinu. Čak je i Evelyn odvojila pogled od filma. Neobjašnjiva netrpeljivost vladala je među njima, čak i sada kada su se smjestili svaki u svoju stolicu.
« Corinna, imaš li što protiv da ostanem ovdje s vama?» Liamov duboki glas čuo se sa sjedala kraj Evelyn, koja ga je znatiželjno promatrala. Automatski sam pogledala Edmunda, koji je prenapadno buljio u film.
« Ne. Valjda.» promucala sam.
« Mogu li te nešto upitati?» opet je rekao, a ja sam se nagnula prema njemu. Plave oči znatiželjno su promatrale moje lice, prelazeći preko njega opipljivim intenzitetom.
« Lijepa frizura.» ozbiljno je rekao, da bi se trenutak kasnije nacerio.
« Što?» upitala sam smiješeći se.
« Želiš li poslije ići nekamo?» njegov prodorni pogled vratio me u onu večer, najbolju koju sam ikada s nekime provela. Sjetila sam se sati koje smo proveli na nečijem vanjskom stubištu, pijući neko odvratno voćno piće. U sebi sam se nasmijala.
« A kamo?»
« Kamo god želiš.» rukom je prošao kroz kosu, na isti način na koji je to radio i Edmund. Sjetila sam se.
« Ne mogu, žao mi je.» izgledao je razočarano. Njegove oči postavljale su samo jedno pitanje: zašto?
« Imam dogovor s ovo dvoje imbecila.» rekla sam kroz šalu i uperila prst u Evelyn koja se veselo nacerila. Edmund je duboko uzdahnuo.

« I Liam može sa nama ako želi.» promrmljao je drhtavim glasom. Zaprepašteno sam ga pogledala. Nije znao kamo bi gledao: u nas ili filmsko platno .Njegove crne oči na trenutak su me pogledale; u njima se očitavala bliskost. Poželjela sam ga zagrliti.
« Hvala na pozivu.» dubokim je glasom rekao Liam te skrenuo moju pažnju na sebe , «ali moram odbiti.» pogledala sam ga. Dok mi se smiješio onim iskrivljenim smiješkom, svjetlost sa filma igrala je igru svijetla i sjene na njegovoj porculanskoj koži . Nastavio je gotovo šaptom.
« Ne bi bilo u redu da vam poremetim planove.» krenula sam prosvjedovati, no prekinuo me rukom. U mojim očima nije bilo planova koje bi on mogao poremetiti.
« Nije bitno, i tako će vikend.» opet sam mu se nasmijala. Izgleda da je to bilo jedino što sam u njegovu društvu radila.
« Što kažeš da se sutra nađemo?» nešto je glasnije upitao. Uzbuđeno sam kimnula, već osjećajući neki neobični osjećaj koji se budio u dubini moje utrobe. «U sedam sati navečer. Čekam te ispred ovog kina.»
« Kao da imamo neko drugo.» kroz smijeh sam promrmljala. On je na trenutak pogledao u platno, a zatim se polako nagnuo prema meni. Njegove meke ružičaste usne dodirnule su moj obraz. Onaj neobični osjećaj je sada eksplodirao; uživala sam u svakom trenutku njegovog plahog poljupca.. Usne su mu bile tople, meke. Nježne. Polako je odmaknuo glavu.
« Vidimo se sutra.» Promrmljao je i ustao. Pratila sam pogledom njegovu visoku figuru koja je polako prilazila debelim metalnim vratima iznad kojih se jasno ocrtavala riječ 'izlaz'.

16:36 - Komentiraj ( 15 ) Print - On/Off

12.08.2008.

Stajala sam ispred debelih staklenih vrata, ne znajući što učiniti. Kiša je padala neprekidno već pola sata, koliko sam otprilike stajala ovdje. Duga mi se valovita kosa slijepila u smeđe pramenove, nijansu tamnije nego inače. Bilo je hladno, a ja sam cupkala na mjestu u mokrim indijanskim papučicama. Inače crvene, sada su poprimile boju ljudske krvi, tamnu i duboku.
Na prvi pogled, u hladnoj sivoj kući nije bilo nikoga. Tek kada sam se primakla bliže debelim osiguranim prozorima, shvatila sam da u dnevnoj sobi gori jedna od Irminih svijeća. Polako sam se primakla vratima, drhtavom rukom oprezno posežući za mjedenom kvakom. Vrata su se lako otvorila, klizeći u stranu. Mjesečina obasja sivo predvorje. Polako sam ušla, izula mokre indijanske papučice na hodniku te polako krenula prema dnevnoj sobi, osluškujući škripanje brodskog poda po kojem sam gazila. Žamor njihovih glasova jasno se čuo; Irma i Damian nervozno su nešto raspravljali, svako malo zastajući kako bi povukli dim iste cigarete.
« Ja ne mogu shvatiti gdje je ona!» prosiktala je Irma. Stajala sam kod dovratka vrata dnevne sobe, skupljajući snagu da istupim pred njih. Ona je samo drhtavom rukom prošla kroz kratku kosu te nesigurno odmahnula glavom. Da ju je okrenula još samo nekoliko centimetara, sigurno bi me ugledala. Napola popušenu cigaretu je predala Damianu. On je samo zatvorio oči te udahnuo. Njegova duga kestenjasta kosa sjala je na svijetlosti velike ljubičaste svijeće. Svaka crta njihovih sličnih lica bila je izvijena u zabrinutu grimasu, otkrivajući tjeskobu i strah. U tom kratkom trenutku kada su oni sjedili na velikoj bijeloj sofi, a ja stajala na dovratku, činilo se kao da je vrijeme stalo. Pitala sam se trebam li stati pred njih ili samo otići gore u sobu. Trebam li se ispričati ili ponosno stajati i ne reći im ništa. Tisuće pitanja gorilo mi je u glavi, a ja nisam znala odgovor ni na jedno. Napokon, potpuno nesvjesno, zakoračila sam. I iako ja to nisam htjela, moje su noge samo hodale prema njima. Mogla sam osjetiti zapinjanje mokrih najlonki za drveni pod; njihova vlakna razvlačila su se i trgala. Koraci, nejasni u tami, glasniji i glasniji, sve bliže i bliže. Zvučala sam kao čovjek od dvjesto kila nezgrapno se krećući dnevnim boravkom. Njena mala, tamna glava konačno se okrenula. Vrisnula je, nešto povikala te skočila sa sofe. Činilo mi se da hoda brzinom svjetlosti...a tada me tom istom brzinom udarila. Viknula sam, osjećajući kao da se budim iz sna. Trljajući bolno mjesto na licu, jasno sam je vidjela. Nosila je svoju dnevnu odjeću iako je bilo četiri u jutro, a njena kratka crna kosa bila je mokra. Očito je bila vani. Damian je također ustao te došetao do mene. Zgodno mu je lice izgubilo trunku zabrinutosti, no očitavalo se još nešto, nešto što nisam mogla razaznati. Ne znajući što da očekujem, odmaknula sam se za korak, no ipak me nekako zgrabio za ruku, čvrsto stišćući moje maleno zapešće u svojoj velikoj šaci. Povukao me bliže sebi i...zagrlio. Osjetila sam njegove velike ruke kako me zaštitnički grle. Bio je to prvi Damianov pravi zagrljaj nakon mnogo vremena. Nisam znala što učiniti. Zbunjeno sam pustila ruke da vise svaka sa svoje strane, opuštene kao kuhana tjestenina.

*****
« Gdje si bila?» upitao je Damian, vežući kosu u rep. Pogledala sam Irmu, koja je nervozno ispijala već treću šalicu kave. Njene crne oči izgledale su umorno, tužno. Pomislila sam kako je neobično slična tatinoj majci, jedinoj tamnoputoj osobi u cijeloj obitelji.
« Kod Apple.» oprezno sam slagala, no činilo se kako su oni zadovoljni objašnjenjem. Damian je uzdahnuo. Tijelo mu se opustilo; naslutila sam olakšanje. Polako sam se ogledala po sobi i naslonila na veliku fotelju. Nedostatak ključne osobe bio je toliko očit da nisam više mogla izdržati.
« Gdje je ona?» upitala sam, pogledavajući čas jednoga, čas drugoga. Oboje su imali tup izraz na licu.
« Obukla se i izašla.» tiho reče Irma, gledajući kroz prozor. « Prije pet sati.» riječi su joj zapinjale u grlu. Nesvjesno je protrljala vrat, izbjegavajući moj pogled. Nasmijala sam se ogorčeno, ustajući sa fotelje.
« Naravno.»

*****
Sjela sam na prostrani krevet prekriven indogoplavim baldahinom, sretna što sam napokon u svojoj sobi. Promočenu sam torbu bacila na stolicu za ljuljanje u kutu sobe. Tamnozeleni zidovi su me umirivali, ulijevali mi sigurnost. Pogledom sam preletjela preko postera Moskve, grada iz kojeg je potjecao moj otac, kojeg sam nalijepila nasred središnjeg zida. Sada se činio tako dalekim, živeći svoj život na drugom kraju kontinenta. Nedostajao mi je; njegova razbarušena plava kosa, visoka zaštitnička figura...uzdahnula sam istjerujući sliku iz glave. Nisam znala što bi. Majka mi nije nedostajala, nije me bilo briga za nju. Što se mene ticalo, mogla je pobjeći natrag u Pariz i pokušati vratiti staru slavu, kao što je to i pokušala mnogo puta. Zlurado sam se nasmijala kada sam se sjetila svakog pojedinog puta kada bi se vratila podvijenog repa, očajna i ogorčena zbog još jednog odbijanja. Tada bi satima stajala ispred ogledala, pokušavajući odgonetnuti što sa njom nije u redu. Sitne bore oko očiju činile bi joj se kao duboki krateri koji su polako gutali njenu mladost i svu svježinu koja joj je preostala. Ali, čak i tada, tijekom tih bjesomučnih sati pred zrcalom, svatko sposoban vidjeti njeno pravo lice primijetio bi da je još uvijek prava plamenokosa ljepotica, samo nekoliko desetljeća starija.
Prezirno sam frknula.
Srećom, nisam naslijedila ništa njeno. Zlaćanokestenjastu kosu dijelila sam sa očevom sestrom, na koju sam najviše i nalikovala... Anastasia, tako se zvala. Imale smo isto srcoliko lice koje bi izgledalo suviše dječje kada bismo se smijale; duboke, olovno sive oči produbljene plavim i zelenim mrljicama na rubovima šarenica. Obje niskog rasta, uvijek smo djelovale mlađe no što smo doista bile. I sada, kada bih stajala pred ogledalom, gledala bih u djevojku tipične ruske ljepote, sramežljivu i plahu.
Moja mala Rusalka...očev glas preplavio mi je svijest. Legla sam na masivni krevet i zaspala, čvrsto stiščući šaku.

Znam da post i nije nešto, ali je potreban kako biste shvatili Corinninu obiteljsku situaciju.

13:07 - Komentiraj ( 8 ) Print - On/Off

13.07.2008.

Idem na more. I ne budem stigla napisati posta niti pročitati vaše dok se ne vratim. Ali znajte da vas puno volim. Čitamo se za nekih mjesec dana. Uživajte.

21:19 - Komentiraj ( 10 ) Print - On/Off

01.07.2008.

Sasvim običan pub, pun starih, debelih, cockneyevskih pijanaca. Obično ime –The red lion. Nešto neobično u zraku.
« I to je to?» Liamovo lice izgledalo je drugačije nego u mraku. Pogled mu je bio dublji, oči veće, usne intenzivno ružičaste.
« Da, to je to.» odgovorila sam njušeći vrući zrak u gostioni. Pivo. Vino. Jaja sa slaninom. «Zar nije dovoljno?»
Namrštio se. Elegantnim pokretom ruke sa stola je podigao bocu ledene Coca- Cole.
« Je. Vjerojatno.» promrmljao je te otpio gutljaj. « Kamo ćeš poslije? Imaš li uopće kamo?» njegove tamnomodre oči gledale su ravno u mene. Slegnula sam ramenima.
« Uvijek mogu k Vanji. Ili Hanni.»osjetila sam nostalgiju sjećajući se današnjeg popdneva. Sada se sve činilo nestvarno, daleko. Kao da se nikada nije niti dogodilo.
« Nećeš me pitati zašto ne želim kući?»
« Ne.» promrmljao je. « To je tvoja stvar.» slegnula sam ramenima. Očekivala sam da će nešto reći, ali nije. Samo je šutio i gledao u mene. Ni ja nisam ništa rekla, ali nisam mogla gledati u njega. Šarala sam pogledom po pubu, uzalud se pokušavajući riješiti njegovog pogleda na sebi. Zidovi su bili stari, oronuli. Njihovoj nekadašnjoj bjelini nije bilo ni traga. Sada ju je zamijenilo neobično žutilo, čađavo od tima tisuća cigareta koje su se ovdje popušile. Slika neobično tužne djevojke zauzimala je velik dio jednog od oronulih zidova. Njena tama, smeđa kosa u gustim je kovrčama padala preko ukošenog zelenog oka. Na jagodičnoj kosti zadržala joj se suza; izgledala je kao da me moli da joj pomognem pobjeći iz starog srebrnog okvira.
« Superman ili Batman?» šutnju je prekinuo duboki muški glas. Okrenula sam se prema Liamu. Široko se smiješio, pogledavajući čas mene, čas sliku. Zadržao je pogled na njoj neko vrijeme, pa se opet okrenuo.
« Lako odlutaš, zar ne?» nasmijala sam se. Znala sam točno na što misli. A znala sam i odgovor.
« Da.» rekla sam kroz smijeh. « Umjetnička duša.» suzio je svoje velike oči toliko da su mu duge trepavice gotovo dodirivale rumeno lice.
« Dakle?» upitao je. « Nećeš mi odgovoriti?»
« Spiderman.» izlanula sam prije nego što sam uopće promislila o odgovoru. « Mrak mreža.»
Znalački je kimnuo. Gledali smo se jedan kratki časak, a zatim oboje prasnuli u smijeh. Smijali smo se dok nismo počeli hroptati; padati pod stol. Na kraju su nas potjerali iz puba, a mi smo posrtali po blatnim putovima, pokušavajući pronaći najbližu telefonsku govornicu.

*****
Sjedili smo na stepenicama. Nisam znala čijim. Prestali smo se smijati; prestali smo razmišljati čemu smo se zapravo smijali. Pili smo neko odvratno voćno piće iz iste boce koju smo kupili u malom 0-24 dućanu. Čak smo prestali analizirati kojeg je okusa. Samo smo sjedili i gledali. U nešto.
« Ne piješ alkohol?» upitala sam ga, iznenada shvaćajući kako je bilo i boljih pića od ovog.
« Ne.» glasno je rekao, razbijajući tišinu. Bio je to tako dobar osjećaj.
« Ni ja.» slegnula sam ramenima. «Nije to za mene.»

Ovaj...Zašto to nije za mene?

« Zanima me kako je biti pijan.» ovaj je puta bio tiši, ali sam ga čula sasvim dobro. Okrenula sam se i pogledala ga.
« Vjerojatno slično ovome. Sada. Što god to bilo.» promumljala sam. Uzela sam bocu Liamu iz ruke i otpila gutljaj bljutave tekućine.
« Hmf.»
« Nda.» Šutnja. Povremeni dodiri dlanovima kada bismo posezali za bocom. Melodija njegovog glasa kada bi pokušavao zapjevati neku meni nepoznatu rock pjesmu. Opet šutnja.
« Otkuda si?» upitala sam pokušavajući razaznati likove koji su se kretali u kući preko puta, skriveni iza prozora i guste tame.
« London.» zvučao je savršeno smireno. Naslonio se na dlanove koje je položio iza leđa.
« London je velik. Budi precizniji.»
« Ntg Hl.» promumljao je i okrenuo svoje lijepo lice na drugu stranu. Šteta, a baš sam ga htjela gledati.
« Nisam te čula. Ponovi.» ovaj je puta također mumljao, ali sam ga jasno čula. Nasmijala sam se.
« Notting Hill.» prošaptala sam. «Snobovska četvrt.» naglo se okrenuo i nasmijao mi se bahato u lice. Oči su mu sjale; male bore oko njih izbočile bi se kada se mrštio.
« Nisam snob.»
« Naravno da nisi.»
« Nisam!» povikao je.
« Pa to sam i rekla.»mirno sam odgovorila, svjesna da ga izluđujem. Duboko je uzdahnuo.
« U svakom slučaju, sada nismo na Notting Hillu. Možemo li prestati s time?» iznervirano se okrenuo. Nisam ništa rekla. Prolazile su minute, a mi smo šutjeli.
« Ovo je ugodno, zar ne?» naglo je rekao i obujmio noge rukama. Koljena je skupio pod vrat.
« Da.» složila sam se. « Bez pritiska.»
« Bez pritiska.» ponovio je te kimnuo. Rukom je prošao kroz kosu. Zijevnula sam, osjećajući se sve umornije.
« Koliko je sati?» upitala sam, svjesna da je moj policijski sat davno prošao. Podigao je ruku bliže licu te zaškiljio. Kazaljke njegovog crnog sata gotovo se nisu vidjele u mraku. Iznenađeno je uzdahnuo.
« Ovaj...prilično je kasno. Pola tri.»
« Ujutro?!» shvaćajući da je sve preraslo šalu, skočila sam na noge. « Idem. Prije nego stara nazove policiju.» uzela sam iz njegove ruke platnenu torbu koju mi je pružio. « Ipak sam joj ja izvor zarade.» zbunjeno je nešto promrmljao, ustajući.
« Alimentacija.» rekla sam. Gledao me neko vrijeme, očito smišljajući što će reći.
« Hoćeš li da te otpratim kući?» upitao je. Iznenadila sam se; zvučao je vrlo nesigurno, kao ja kada odgovaram kemiju.
« Može.» šapnula sam.

*****
Stajali smo ispred velike limene table, išarane markerima, prebijane kamenjem. Ipak, na njoj se još uvijek jasno vidjelo ime najekskluzivnije ulice u Pendragon's Laneu. Shivermoor. Duboka, debela, crna slova.
« Tu živim.» rekla sam i polako se okrenula prema njemu. Netremice je promatrao čas mene, čas debele metre cementa nazvane Shivermoor. Nije to bila jedna od onih toplih ulica u kojima su se susjedi poznavali, nije bila ulica prožeta poviješću ili mjesnim legendama. Bila je hladna, unatoč drveću koje je u njoj raslo, djeci koja bi se ponekad igrala...Uhvatio me za ruku. Prestrašena, nisam shvatila zašto je to napravio. Nježno mi je okrenuo dlan te zavukao ruku u džep od hlača. Polako je izvadio mali crni flomaster i polaganim, nježnim pokretima pisao. Kada je završio, zadovoljno se nasmijao.
« Nazovi me.» prošaptao je. Skrivajući smiješak, pognula sam glavu. Na mom su dlanu bile ispisane tanke crne brojke, male i okrugle.
« Idem.» prošaputala sam, jedva odvojivši pogled od nasmijanog lišca kojeg je nacrtao kraj telefonskog broja.
« Želiš li da te otpratim?» tiho reče, gledajući me u oči.
« Ne trebaš.» nenamjerno sam zazvučala oštro i hladno, na što me on zbunjeno pogledao.
« Nećeš dobro završiti ako te moja majka vidi.» polakše sam rekla. Nasmijao se.
« U redu.» kimnuo je. Još sam ga jednom pogledala te krenula. Znala sam da i dalje čeka iznad stare table, na kojoj je debelim, dubokim slovima pisalo Shivermoor.

20:20 - Komentiraj ( 17 ) Print - On/Off

29.05.2008.

Bila je topla, vlažna noć. Zvijezde su se jasno ocrtavale na tamnomodrom nebu dok se povjetarac igrao mojom kosom. Bila je to apsurdno lijepa noć, gotovo kao ona iz bajki, tako netipična za ovaj kišoviti kraj.

Nisam znala što bih. Nije mi bilo hladno, nisam bila gladna ni žedna. Nikada mi tama i mrak nisu smetali, tako da sam se osjećala gotovo ugodno. Jedino me ta odvratna, zaglušujuća tišina držala u strahu. Mrzila sam tišinu. U njoj sam stvarno slušala, potrebne i nepotrebne zvukove. U tišini nisam znala kamo se okrenuti, kamo gledati; činilo mi se da je sve puno prijetećih prilika koje samo čekaju da me napadnu. Znam da su ovdje. Iako ih čujem, ne vidim ih. Ali, naravno da oni to znaju. Ovdje su, jači od mene. Šapću mi u uho, igraju se sa mojom kosom, guraju me i šale se sa mnom. Bile su to bizarne šale, prijeteće riječi...
Trgla sam se iz razmišljanja. Nisam mogla dopustiti da me to sada obuzme. Paranoja, ona me mučila. Iako sam se stvarno trudila poslušati psihologove savjete, to je ponekad bilo jače od mene.

*****
Jasno sam čula gume Edmundova kamioneta i Damianov glas koji me neprekidno dozivao već neko vrijeme. Bilo mi ih je žao, ali nisam mogla dopustiti sama sebi da riskiram. Znala sam da će me, ako im se javim, istog trena odvesti kući. A majčino grubo lice sada jednostavno nisam mogla podnijeti. Sjela sam na nogostup pokraj škole i odložila laganu, plavu platnenu torbu pokraj nogu. U žurbi nisam ni pogledala što je u njoj, ali sam prema njenoj jadnoj kilaži zaključila da nema bogzna što. Polako sam odvezala tamnoplavu vezicu i gurnula ruku u torbu. Prsti su mi dotakli meki papirić, omotan oko nekakvog plosnatog predmeta. Zgrabila sam čokoladicu i brzo je pojela, ne misleći na posljedice. Unutra sam našla još i mobitel kojemu će baterija ubrzo krepati, novčanik sa 10 funti, Edmundov lančić sa bakrenim polumjesecom, čiste čarape (?) i džepno izdanje knjige o vilinskom folkloru. Iako sam mogla svašta, nisam mogla ništa. Nisam nikoga htjela zvati, nikome smetati. Polako sam uzela lančić i stavila ga oko vrata. Pogladila sam mjesec po glatkoj površini, sjećajući se Edmundovog blagog lica. Začudo, ponekad me nitko nije znao smiriti kao on. Te njegove crne oči, rumene usne i neki neobični, prekrasno slatki miris...
U grmlju iza mene začulo se šuštanje. Ukočila sam se, ne znajući što učiniti.

Možda je mačka. Ili vjeverica.

Kad sam ugledala sjenu na pločniku pred sobom, znala sam da to nije slučaj. Sjena je bila duga, pa sam zaključila da je osoba kojoj pripada visoka. Prema obrisima shvatila sam da nosi jaknu, vjerojatno napravljenu od kože. Drhtala sam kad je duboki glas zakašljao kao da se ispričava. Konačno skupljajući snagu, naglo sam se okrenula. Iza mene je stajao visoki dečko čupave crne kose. Na nogama je imao starke, kožna mu je jakna pristajala kao da je njegovih možda šesnaest, sedamnaest godina rasla zajedno s njim. Iznenađeno sam shvatila da ga nikada prije nisam vidjela.
« Oprosti.» rekao je, češkajući se po glavi. « Vidio sam kad si došla, ali sam mislio da bi bilo nepristojno odmah iskočiti...»
Sjeo je kraj mene. Oči su mi bile plave kao tinta, a trepavice guste kao u djevojke. Nasmijao se. Blijedoružičaste usne izvile su mu se u širok smiješak. Oduševljeno sam shvatila da ima rupice na obrazima.
« Što si tamo radio?» upitala sam zaboravljajući da ga prvi puta vidim, ne znam ništa o njemu i da se osobno protivim razgovoru sa strancima. Promrmljao je nešto tipa 'Khm', a zatim samo prstom pokazao iza leđa.
« Možeš pogledati. Ako želiš, naravno.» polako sam ustala, pokušavajući rukama obrisati prašinu koja mi se pri sjedenju vjerojatno nakupila na trapericama. Krenula sam prema zidu škole kada sam iza starog čempresa ugledala grafit. Nisam znala što znači, bio je previše nečitko napisan, ali sam shvatila da sam uhvatila buntovnika na djelu. Nasmijala sam se i vratila.
« Oprosti što sam se dugo skrivao.» promrmljao je kad me vidio. «Mislio kako je došao jedan od učitelja. Razumiješ, zar ne? Ne bi bilo dobro da me uhvatio na djelu.» nasmijao se i pokazao niz lijepih zubi. Kimnula sam.
« Protiv čega se buniš?» upitala sam promatrajući njegovu odjeću. Ispod jakne imao je bijelu majicu s likom Barta Simpsona. Naravno, hlače su mu bile spuštene do koljena, a njegova žuto otisnuta guzica svjetlucala je na mjesečini.
« Protiv škola podijeljenih po spolu.» izjavio je gledajući u daljinu. Slušala sam njegovo duboko, pravilno disanje. « Uče nas ravnopravnosti, a onda sagrade nešto takvo. Jednostavno nema logike.» Laganim je pokretom maknuo pramen tamnosmeđe valovite kose s glatkog čela. Zapanjila sam se kada sam čula riječi koje sam ponavljala otkada sam došla u Pendragon's Lane.
« Inače, ja sam Liam.» pružio mi je svoju veliku, toplu šaku.
« Drago mi je. Corinna.» rekla sam. Nasmijao se opet, igrajući se kamenčićem kojega je našao na podu, odmah pored tamnoplave patike.
« Znaš li da ne bi smjela sama lutati u ovo doba?» upitao je. Imao je neobičan glas. Dubok, no nekako mekan. Lijep glas, zaključila sam. Oklijevala sam. Nisam znala trebam li mu odgovoriti. Stvar povjerenja, vjerojatno. Ili nepovjerenja.
« Znam.» tiho sam rekla i slučajno uhvatila njegov duboki pogled. Brzo sam okrenula glavu, osjećajući žarenje u obrazima.
« Zašto si onda ovdje?» gledao je ravno u mene. Nisam znala smeta li mi to. Razmišljajući tako, nesvjesno, pogledala sam i ja njega. Imao je rumene obraze, što prije nisam opazila. Čak mislim da sam se i nasmiješila.
« Duga priča.» odgovorila sam.
« Imam svo vrijeme svijeta.» rekao je on. I dalje me gledao, no nije mi smetalo.
« Nisam rekla da je priča zanimljiva.»
« Ne možeš to znati. Sve je relativno.» odgovorio je sa iskrivljenim smiješkom na usnama, izgledajući prilično samozadovoljno. U tom me trenutku podsjetio na Edmunda, pokušavajući me razvedriti.
« U redu.» uzdahnula sam. « Ali obećaj da nećeš postavljati pitanja.» oštro sam ga pogledala.
Njegovo lijepo, pomalo djevojačko lice naglo se uozbiljilo. Podigao je ruku u znak obećavanja te rekao:
« Nema problema...samo, želiš li stvarno razgovarati ovdje?» pogledala sam ga iskosa, pokušavajući shvatiti što želi reći. Oči su mu se caklile, dodajući neku posebnu mističnost na njegov, inače sanjarski, izraz lica.
« Dopusti da ti barem kupim sok.» rekao je i široko se nasmijao, skačući na noge.
Nepovjerljivo sam ga pogledala.
« Hajmo.» rekla sam, prvi puta u životu ne zabrinjavajući što će biti sa mnom.

Ljudovi, vratih se. Znam da post i nije nešto posebno, ali trenutno nemogu bolje. Mislim da konačno znam kaj je spisateljska blokada. Želim se zahvaliti mojoj Vanji koja je uvijek tu kad ju trebam. Posvjećujem joj post i jako ju volim.

15:36 - Komentiraj ( 15 ) Print - On/Off

15.05.2008.

Vjerojatno ste primijetili da me nema već neko vrijeme. Mislim, jesam tu, ali me nema. Stvar je u tome da završavam osmi razred i da je sve kaotično. Napisala sam ja davno post ali je užasan i morala budem sve raditi ispočetka. Tak da vas molim da se ne ljutite kad vam kažem da uzimam predah. Ne odustajem, samo uzimam predah. Možda me ne bude još tjedan, možda dva. Sve ovisi o inspiraciji i slobodnom vremenu. Isto vas molim da se ne naljutite kad vam ne budem komentirala posteve neko vrijeme. Obećajem, sve ću nadoknaditi.
Volim vas.

16:29 - Komentiraj ( 6 ) Print - On/Off

05.04.2008.

Sjedila sam na okruglom prozoru toaleta ženske škole Pendragon's Lane i svim srcem željela da je ovo jedan od onih dana. Naravno, nije bio. Sunce je i dalje bezvezno visjelo na nebu, ali ovaj je put grijalo jače. Kao da se ponosi time što je zapravo raritet ovdje. Uzdahnula sam i odmakla pogled od neba. Gadilo mi se. Željela sam da ono odražava moje unutarnje stanje.
« Zašto ne pada kiša?» ciknula sam i pokrila oči rukama. Zapravo nisam bila tako očajna, ali sam oduvijek bila dramatičarka.
« Znaš da ne može uvijek sve biti po tvome.» začula sam tihi, smireni glas koji je dolazio s drugog kraja prostorije. Vanja je sjedila u jednom od kutova toaleta i tiho čitala neku debelu knjigu. Izbeljila sam joj se. Zaklopila sam oči nastojeći zadržati misli daleko, u nekom izgubljenom dijelu uma. Nisam uspjela. One su i dalje navirale, prvo misli o ovom usranom danu, zatim o školi, o svim satima koje ću još ovdje morati provesti...
« Što kažeš na to da jednostavno... preskočimo ostatak današnjeg dana?» prešlo mi je preko usana, iako nisam znala koga pitam, sebe ili Vanju. Ona je polako odložila knjigu na pod pokraj svojih dugih, elegantnih nogu. Vanja je imala srneće noge. I srneće oči. I onaj savršeno nevini, ljupki izraz lica. Zapravo, doista je podsjećala na srnu. Elegantna, prekrasna.
« Kako to misliš, preskočiti?» nešto je glasnije upitala, sa skrivenom dozom znatiželje u glasu.
« Znaš, preskočiti.» nasmijala sam se. Još nije ništa shvaćala. « Jednostavno otići s ovog mjesta.»
« Misliš...markirati?» upita i priđe mi bliže. Vanja je bila visoka, možda deset centimetara viša od mene.
« Da. Markirati.»
« Ti nikad ne markiraš.»
« Istina.» rekla sam i zamislila se. Za običnog, savršeno normalnog dana nikada ne bih markirala. Ali, eto, danas nije taj dan. Polako sam skočila s prozora na pod toaleta. Pogled mi je pao na moja stopala. Bila su mala, u crvenim balerinkama. Cipelice su izgledale gotovo kao kožne indijanske papučice, toliko drugačije od Vanjinih tirkiznih starki. Ne znajući čemu, slegnula sam ramenima.
« Daj mi trenutak.» rekla sam i kratkim koracima prišla velikom ogledalu. S druge strane zrcala pogled mi je uzvraćala blijeda djevojka lica ukrašenog pokojom pjegicom. Njene velike oči nepokorno su mi uzvraćale pogled. Od tog su me osjećaja proželi žmarci. Nisam mogla odrediti kakve su to oči. Nježne, dobre ili pak pomalo ćudljive . Zaklonjene od svjetla, bile su pomalo mutne. Unatoč tomu, njihova je boja bila prepoznatljiva. Bile su plave, sive, zelene. Konačno sam uspjela odvojiti pogled od zrcala. Duga mi se plavo-smeđa kosa u valovima spustila preko oka.
« Idemo.» rekla sam tonom koji je davao do znanja da po to pitanju više nema rasprave.

*****
Klupice su bile suhe. To mi se nimalo nije sviđalo. Nedostajala mi je kiša, vlaga. Ovo me ponosno, žuto, toplo sunce tjeralo u agoniju. Zašto bit sretan kad možeš sažalijevati sam sebe? Ne znam na koga sam se ljutila. Na majku, vjerojatno. Opet je mi dogovorila neko glupo modno snimanje kod još jednog perverznog fotografa. Kao da joj i onih stotinu modnih agenata koje je posjetila sa mnom nije utuvilo u glavu kako jednostavno nisam dovoljno visoka. Zapravo, prilično sam niska. Čak i za djevojku. Ponosno sam šmrcnula i odlučila kako neću dopustiti da me tako ponižava. Radit ću samo ono što želim.
« Što mislite, čije su?» upitala je Hanna, koju samo pokupile u dvorištu škole, gledajući gaćice koje je netko, nakon vjerojatno brzinskog spolnog odnosa, ubacio u jedan grm tise u parku. Sve tri smo se stisnule na jednu suhu klupicu i jednostavno zirkale uokolo.
« Vjerojatno Etheline.» rekla je Vanja, ustajući i približavajući se grmu. Doista su bile jedne od onih koje upadaju u oko. Crne sa malim, nevinim crvenim jagodama. Jednostavno ih nisi mogao ne primijetiti. U glavi mi je zaživjela slika tamnopute Ethel i njenih vragolastih smeđih očiju.
« Nisu.» tiho sam rekla. Dobro sam ja znala čije su. Sjećala sam ih se sa satova tjelesne kulture. Hanna me iskosa pogleda.
« Nego? Čije su onda?» upitala je.
« Tagartyine.» rekla sam sa smiješkom na licu. Hanna i Vanja su se pogledale.
« Znaš, čak bi i mogle biti.» rekla je Vanja i sjela natrag na klupicu. Naravno da bi mogle biti. Tagarty je dežurna djevojka za zabavu. Za to sam okrivila njene očite psihičke probleme.
« Što mislite, s kime je bila?» upitala je Hanna, dok su joj crne oči uzbuđeno sjale. Ovo je bio jedinstveni recept za kratke sate ispunjene smijehom.
« Mike Kozlowski.» rekla sam i zamislila sportašku zvijezdu Penny's Lanea. On je ženskar. Zgodan, ali ženskar. Vanja je niječno odmahnula glavom.
« Ja mislim da je profesor Dandridge.» sve smo se tri nasmijale. Tagarty je često s njim flertala, a glavni joj je razlog bila zabava uzrokovana izrazom neke vrste gladi na njegovom licu. Hanna je pročistila grlo.
« Ja mislim da je muška strana ovog klinča bio Larry Bubuljica.» Iako je nekoliko trenutaka vladao muk, imala sam osjećaj da je ovo prelilo čašu. U sljedećem trenutku nisam mogla suzdržati smijeh koji je kao vatromet izašao iz mene. Smijale su se i Hanna i Vanja, ali ne kao ja. Pred očima mi se jasno ocrtavala slika albino Larrya Bubuljice, brata isto toliko ružnog Davea Prišta. Zajedno su činili duo Akna, koji nas je mogao nasmijati u bilo koji dio dana i noći, iako ni mi često nismo bile pošteđene mukotrpnog procesa stvaranja nečistoća na licu.

*****

Posrtala sam od smijeha penjući se stepenicama. Stube su pripadale velikoj sivoj kući, izgrađenoj u stilu dvadesetog stoljeća. Na njoj nije bilo traga živim bojama, kamoli toplini. Zapravo, nikada mi se nije sviđala, pomislila sam, lupajući šakom o debela staklena vrata. Kroz njih sam uskoro ugledala siluetu visoke muške osobe kako polako prilazi vratima. Damian ih je tiho otvorio.
« Gdje si dosad bila?!» pokušao je vikati kroz šapat, no zvučao je poput okorjelog pušača oboljelog od raka grla.
« S curama.» kratko sam rekla, odgurujući ga. Stajao je na pragu i nisam mogla ući, a već mi je stvarno bilo hladno. Grubo je stavio svoju veliku šaku na dovratak.

Čudno, pomislila sam, ima stvarno nježnu kožu.

« Mama je upravo popila tablete za smirenje.» rekao je, konačno me puštajući da uđem u jednako sivo i metalno predvorje. Srećom, majka nam je dala tu slobodu sa svatko uredi svoju sobu kako želi. Sa sjetom sam se sjetila svog velikog, toplog kreveta i nježnih zelenih zidova.
« Pa?» upitala sam izuvajući cipele. Pogledala sam ga. Njegova duga, smeđa kosa bila je zavezana u rep. Oči su mu nervozno sjale.
« Ne mogu vjerovati da si zaboravila...» promrmljao je. I tada mi je sinulo. Još jedno uzaludno snimanje. U Londonu. Lupila sam se rukom u čelo kada je visoka ženska prilika bacila sjenu preko indigo plavog tepiha.
« Dakle? Da čujem.» rekla je smireno. To je bila majka kakvu poznajem. Ta me mirnoća ubijala više nego bi me eventualno vikanje povrijedilo.
« Gdje ti misliš da si bila?» iako je godinama živjela u Britaniji, nježni francuski naglasak još se osjetio u njenom promuklom glasu. Podigla sam pogled pokušavajući izbjeći njene zelene oči.
Uzalud.
Naposljetku su me pronašle. Gotovo sam mogla osjetiti bijesno pulsiranje njenih žila. Prirodno crvenu kosu podigla je u elegantnu punđu, iako je ostajala kod kuće.
« Kod Hanne.» promucala sam i sjetila nedugo prije danog obećanja kako se neću dati ponižavati. Pročistila sam grlo.
« Tako znači...» tiho je rekla. Odahnula sam pomislivši kako neće doživjeti još jedan napadaj bijesa.
« Znaš li ti...» zastala je, a ja sam shvatila kako sve tek počinje. « Koliko je mene koštalo to snimanje?» glas joj je bio miran, tek je poneki ton slučajno odavao uzrujanost.
« Znam.» rekla sam, pogledom tražeći Damianovu podršku. Mama je izgledala kao na dan kada je tata jednostavno spakirao torbe i otišao.
« Znaš li ti koliko si...sebična?!» sada joj je glas bio zabrinjavajuće visok. Šutjela sam. « Znaš li ti koliko si zapravo beskorisna?!» glas joj se doslovno povisio za oktavu. Damian me obgrlio jednom rukom. Pogledom je ošinuo majku, ali to nju ni najmanje nije zasmetalo. Beskorisna...ta mi je riječ odjekivala u ušima, uvlačeći se u svaku moju poru. Mogla sam je vidjeti. Izgledala je kao ja.
« Ponekad mi je žao što se toliko trudim oko tebe.» zastala je, očito shvaćajući što je rekla. Damianov se stisak oko mojih ramena pojačao, kao da me želi zaštiti od vlastite majke. Uznemireno je uzdahnula i na peti se okrenula. Nestala je iza jednog od brojnih zidova . Ja sam se tiho sagnula, obuvajući cipele. I prije nego me itko uspio zaustaviti, istrčala sam ne obazirući se.

Samo želim da znate da neće uvijek biti ovako dramatično:).
Promijenila sam sliku. Sada je u boxu Gemma Ward. Emilie mi je dosadila.

Puse!

19:15 - Komentiraj ( 21 ) Print - On/Off

23.03.2008.

Malo selo Pendragon's Lane, koje se smjestilo nekoliko desetaka kilometara zapadno od Londona, bilo je doista posebno selo. S bogatom kulturnom i prirodnom baštinom iskakalo je iz gomile sličnih, gotovo istih sela. No, Pendragon's Lane bio je poseban još po nečemu. U tom su selu većinsko stanovništvo bili bogataši, željni mira i tišine. U to malo selo pobjegli su pred bukom i dimovima Londona, tražeći mirni kutak ljepote i iskonskoga. Među njima je bila i moja majka, koju sam sada zbog toga pomalo i prezirala. Prije, dok su ona i tata još bili zajedno, voljela je život, voljela je London. Toga davnog jutra, dok je saznala da je tata ostavlja, spakirala je naše stvari i jednostavno se dovezla u mjesni hotel. Iako je znala da će svaki dan morati putovati na posao, odlučila je ostati. I tako sam ja zaglavila u provinciji.

*****
Nekolicina nas sjedila je u staroj O'Brienovoj kući, buljeći u bogato oslikani kupolasti strop.
« Čovječe...» promrmljala sam, proučavajući bogate slike malih ljudi, vilenjaka. Neki su izgledali lijepo, neki vragolasto, čak i monstruozno. Ježila sam se dok sam pogledom prelazila preko slike lijepe vile duge smeđe kose. Iako joj je haljina bila satkana od najnježnijeg cvijeća, usne meke, nježne, njene su oči sjale neobičnim sjajem od kojeg je zastajao dah. No, koliko god on lijepe bile, njihov je sjaj bio neobičan, drzak...zao. Prvi sam ju puta pogledala u cijelosti, trudeći se ne izdvajati pojedine dijelove njenog tijela. Osjetila sam brzi nalet krvi u obraze kada sam shvatila da vila izgleda gotovo sotonski. Njeno držanje nije bilo neprijateljsko, naprotiv, privlačilo je, i to gotovo neizdrživom silom. Demonskom silom. Iznenada sam osjetila toplinu nečijeg tijela pokraj svojega. Edmund je podigao pogled prema stropu.
« Nije ni čudo što se Ned iselio.» rekao je. « Ja ne bih mogao podnijeti da moram gledati tu spodobu svaki dan.» Duboko je uzdahnuo.
Stari Ned O'Brien nedavno je naglo odlučio kako želi otići u starački dom. Kako je bio čudak i nikome nije bio posebno drag, nitko ga nije ni pokušao zaustaviti. Prije odlaska učinio je nešto što je sve iznenadilo. Odlučio je svoju kuću ostaviti mjesnoj mladeži, kako bismo mi napokon imali mjesto za okupljanje. Iako je načelnik bio sumnjičav, odlučilo se da je Nedova riječ ipak najvažnija. Sada smo ga mi, kao znak zahvalnosti, svaki tjedan posjećivali.
« Bok.» nečije su me riječi prenule iz razmišljanja. Podigla sam pogled i vidjela nasmiješeno lice Ebony Morrison udaljeno svega nekoliko centimetara od mojega.
« Bok.» promumljala sam.
« Što se radi?» ubrzo je upitala i ne čekajući odgovor, nastavila : « U petak radim pidžama party. Pozvana si!» oduševljeno je zaklicala. Njene sivo-zelene oči uzbuđeno su sjale. « Molim te da o tome obavijestiš Vanju i Hannu.» smijala se onim svojim širokim osmijehom koji nikog nije ostavljao ravnodušnim. U tome mi je trenutku bila toliko simpatična da sam poželjela skočiti i poljubiti je u obraz. Još se jednom nasmijala i otišla.
« Mrzim tu ženu.» protisnuo je Edmund kada je Ebony nestala u tami hodnika koji je vodio u WC.
« Zašto?» začuđeno sam upitala, pokušavajući otrgnuti pogled od vile koja je i dalje nečujno vabila žrtve iz njihovih umova u svoj.
« Previše je...sretna.» zadnju je riječ izgovorio sa neodređenim gađenjem. « A i čuo sam da je vesela.» znakovito je podigao obrvu. Ništa ne shvaćajući, podigla sam i ja svoje.
« Znaš, vesela.» divljački je gestikulirao licem, šireći oči. Ja sam ga samo gledala otvorenih usta, misleći da je konačno skrenuo.
« Vesela...gay!» poluglasno je uzviknuo dok sam se ja spremala ustati, misleći da me zafrkava.
« Da?» opet sam sjela. « Ti imaš nešto protiv toga?» upitala sam.
« Ja?» nasmijao se. « Nikako. Naprotiv, ako je riječ o djevojkama, ja to odobravam.» oči su mu se zacaklile.» Ali ti se pazi. Upravo si pristala na noćenje kod nje.»

*****

Sjedila sam na debeloj grani starog hrasta usred mjesne šume. Kraj mene su sjedile Vanja i Hanna, svaka sa jedne strane. Zamišljeno sam gledala listove i osluškivala vjetar koji se poigravao s njima, eterično podsjećajući na zamršenost života.
« Čini mi se da ima manje lišća nego zadnji put.» rekla je Vanja zabrinuto, gladeći koru. Bio je to naš hrast, obavezna stanica na putu od škole do kuće. Odmarale smo se na njemu od jedanaeste godine, kada sam ja, razočarana životom, jednom pobjegla od kuće. Sklonila sam se ispod tog hrasta i, iako je bilo podne i pronašli su me nakon jedva jednog sata, osjetila sam njegovi posebnu energiju. To je stablo umirivalo, a njegovo lišće kao da je šaputalo svakom novom posjetitelju, toliko tiho da ga je mogao čuti samo ako je slušao i srcem i ušima. Hanna je uzdahnula.
« To je zato što je ovaj tjedan bilo mnogo vjetra.» igrala se kariranom suknjom, jedinim donekle lijepim odjevnim predmetom naše školske uniforme. « Hoćemo li ići?» upitala je. Vanja i ja smo je zbunjeno pogledale.
« U petak. K Ebony.» glasnije je rekla, naglašavajući slogove.
« Pa naravno.» rekla je Vanja, igrajući se pramenom svoje zlatnobakrene kose. « Ovaj tjedan skapavam od dosade.»
« I ja...» rekla sam. Borila sam se sama sa sobom. Reći ili ne reći.
« Znate, Edmund mi je nešto rekao.» tiho sam promrmljala, gledajući u potok koji je polako protjecao kraj u mahovinu obučenog kamenja. « Rekao je da je Ebony homoseksualka.» brzo sam protisnula. Izrazi na njihovim licima nisu se nimalo promijenili.
« Pa? Stara, ovo su liberalna vremena.» rekla je Hanna i nasmijala se. Nasmijala sam se i ja, od olakšanja.
« A i Colin će biti tamo.» reče Vanja. Ja sam samo kimnula i još jednom zamislila njegove velike, sive oči.

Kao što vidite, odustah od onog načina pisanja. Jednostavno sam imala osjećaj da me ograničava. Ovaj post posvećujem Hanni i Vanji, koje, ako se slažu, mogu postati stalni likovi u mojoj priči.
Volim vas!

15:18 - Komentiraj ( 17 ) Print - On/Off

<< Arhiva >>